:/

Eh, moj kralju, što ti nisam podanik!

Vjerujem da većina vas gleda seriju Tudori, ako ne zbog malo obrazovanja kroz povijesna zbivanja, onda zbog prejebenog (ispričavam se na izrazu, malo sam se zanio :)) Henrija VIII.






Eh, moj kralju, što ti nisam podanik :D

Ovih dana i nemam neku inspiraciju za ništa, ali Tudore ne propuštam, štoviše skinuo sam sve sezone pa sad gledam ispočetka, tko će dočekati Domu TV i svaki dan 21.00 da pogledam i služim kralju!

Ne trebam nikoga...

Jednostavno dođe trenutak kada se pitate kako dalje? Kako ići dalje sa spoznajom
da ne možete nešto promijeniti i da se s tim morate jednostavno pomiriti...
Svaki dan mi dođe u glavu, kako nekome reći ono što vas tišti, što vas čini jako nesretnim,
i shvaćate da se zbog toga počinjete zatvarati u sebe?
Što kada osjetite da postajete asocijalni, da se ne želite s nikim više družiti, da vam nitko ne treba?

Tako se osjećam zadnjih dana, osjećam da postajem potpuno asocijalan i ne želim uopće nikoga u blizini
sebe.

U jednom trenutku poželim svima reći bez obzira na sve, što osjećam, kako se osjećam,
što želim u životu, ali onda dođem pred zid koji jednostavno ne mogu zaobići.
Zid koji ne mogu preskočiti, koji me okružuje ovih zadnjih par godina, samo što je sad postao
sve veći i polako me počinje gušiti.

Jeste si i vi kad osjećali tako usamljeno, bez ikoga da vam da savjet, potapša po ramenu i kaže vam
da nastavite dalje bez obriza na sve? - nemam nikoga.

Nemam nikoga, ne trebam nikoga.-to je ono što ponavljam i što mi je u glavi svaki trenutak.
Želim otići negdje gdje me nitko ne zna, gdje nikoga ne znam i okrenuti novu stranicu i početi
novi život, jer ako ovako nastavim osjećam da padam u stanje depresije iz kojeg neću moći izaći.