četvrtak, 28. travnja 2011.

The War Boys

Ako netko ima hrvatske/srpske titlove za ovaj film, bio bi mu jako zahvalan :)

nedjelja, 17. travnja 2011.

Lester

Gledam sam ovaj Big Brother, nisam od onih koji vole zavirivati u tuđu intimu, niti mi nešto predstavlja što mogu gledati tko što radi 24 sata na dan. Za sve ono što gledam po našim i stranim programima postoji neki određeni razlog. I baš sad razmišljam da podijelim svoj razlog s vama ili da ga ipak ostavim za sebe :)

Ali kako sam mogao podijeliti razlog zašto sam gledao Tudore (JRM :))), fer je da podijelim i ovaj s vama, iako vjerujem da će većina dijeliti sa mnom mišljenje.

Lester. Simpatično, lijepo, pametno stvorenje, koje jedva da se istakne u onoj masi (onu pijanku kada je malo razbijao ne računam :)). I ne, nije samo izgled zašto sam njega izdvojio imatu i nešto u karakteru toga dečka. Ne znam koliko pratite BB, ali stvarno je dosta iskren i pametan, a te dvije vrline malo tko danas ima (za kuću da ne pričam).

Odmah mi je zapao za oko, istina prvo izgledom, jer ga nisam ni razumio u početku, sada priča razumljivije od većine ukućana :)

Da ne bude neki suhoparan post, evo
2-3 slike o protagonistu posta :))

Do slijedećeg puta, uživajte...








p.s posebno sam uzeo ove slike u pidžami iz koje ne izlazi i nekada hoda po cijeli dan u pidžami :):)

ponedjeljak, 11. travnja 2011.

Sjetih se...

Sjetih se da ipak nisam sam na ovome jebenom svijetu, da imam nekoga gdje mogu podijeliti ono što trenutno osjećam...Imam blog... Mislio sam ovo sve zatvoriti, jer nisam takav tip, za pisanje dnevnika, ali opet ne mogu zatvoriti jedini izlazni ventil onoga što se skuplja u meni iz dana u dan.
Osjećam se sve usamljeniji, svi imaju nekoga, samo ja nemam nikoga. Svi se drže za ruke, svi imaju oslonac kojeg mogu ispričati što su radili danas, što im se dobro dogodilo, ja nemam nikoga.

Pokušavam se nositi s tim da možda neću nikad ni imati ikoga, da ga zagrlim, poljubim, držim za ruku i znam da je tu za mene. Sve sam dalje od te ideje i što sam dalje sve teži postaje taj teret kojeg moram nositi sa sobom gdje god krenem.

Stvarno pokušavam ovo što bolje izgurati, ali gubim volju i nadu da ću naći nekoga za sebe. Strah me ovoga svijeta koji je preda mnom, strah me neprihvaćanja, osuđivanja i odbacivanja. Ne znam kako priči nekome.

Želim voljeti i biti voljen, nažalost ne znam hoće to biti uopće moguće jednog dana...

Mislim da ću odustati od svega i zatvoriti se u sebe, na pola sam puta, a izlaz ne vidim...

Do slijedećeg put...
Idem van razbistriti glavu, sunčano je pa da iskoristim dan...
p.s ispričavam se na riječi "jebenom", ali nisam mogao naći neki drugi izraz, da opišem kako se osjećam.

Tony