Napokon sretan :)

Sjetih se i ja u strci i sparini ovih dana da sam još davno otvorio ovaj blog i da sam ga slomljen depresijom zapostavio i zaboravio na njega...
Iako su mi zadnjih par postova bili odušak da kažem što mi je na duši, da vam se pojadam i priznam da ne mogu dalje, ovaj put je razlog puno drukčiji...

Ustvari ovaj put, odlučio sam s vama podijeliti to da sam napokon sretan. Sretan toliko koliko mogu biti.
Našao sam si srodnu dušu, dušu s kojom iz dana u dan gradim planove za dalje. Dečka koji je uvijek tu za mene, koji me ujutro budi s volim te, u podne me zove da mi kaže da mu falim, a uvečer ga se ne moogu riješiti, i idem s njim u mislila spavati...

Nisam mislio da je takvo nešto uopće moguće, da će se to meni dogoditi, ali dogodilo se...
Sada shvaćam da život nije toliko crn, da ga ne treba gledati s toliko crnih misli i da za svakoga postoji čovjek koji je stvoren samo za njega...

I. je nešto što mi se u zadnje vrijeme jedino pozitivno dogodilo, on je ono što mi je trebalo, da me savjetuje, da dijeli sa mnom dobre i loše stvari, da bude uz mene u svakom trenutku...


Ako ste potišteni i mislite da ništa nema smisla, nemojte biti. I na vas netko čeka, netko s kim će te dijeliti dobro i loše, vjerujte bit će to ubrzo :))

Do slijedećeg posta, uživajteeeeeeeee i odmorite se ako ste blizu mora :)

Toni

Goin' home

Osjećam se tako usamljeno.
Nikada me taj osjećaj nije toliko držao. Teško mi je ovo uopće i pisati. Osjećam da tonem sve brže, a nitko mi ne pruža ruku da mi pomogne.

Na preporuku jednog prijatelja pogledao sam film Prayers for Bobby i jednostavno sam zadnje dane slomljen i jedva nalazim razloge za ići dalje. Sva ona pozitiva gledajući na svijet je nestala.
Osjećam da će mi se duh potpuno slomiti....

Boli me i pomisao da stvarno ne mogu naći razlog za dalje. Kakav je ovo prokleti svijet, nepošteni i različit za sve.
Pa nisam ja birao to što sam gay.
Sav taj pritisak postaje prebolan za mene i ne mogu više to izdržati. Boli me nepravda, boli me sve.

Stvarno se osjećam usamljeno, preusamljeno. Kao da sam sam na ovome svijetu, a tako dalje ne želim.

Polagano tonem u velikom jezeru živog pijeska.

Bazenu bez dna.

Volio bih da mogu upuzati ispod kamena i spavati zauvijek.

Nitko me ne razumije.

Nitko u ovoj kući ne može prihvatiti moju stranu priče.

Osjećam kako me Bog gleda odogzo sa sažaljenjem.

Nikada ne smijem dopustiti da itko dozna da nisam straight.

To bi bilo tako ponižavajuće...

Prijatelji bi me mrzili

i moja obitelj...

Prisluškivao sam ih.

Rekli su da mrze gejeve.

I da čak Bog mrzi gejeve.

Stvarno me plaši kada tako govore

jer sada oni govore o meni.

Tako sam ljut i frustriran, bože...

Čini se da sam na kraju puta.

...

Bobby

Preporučam vam da pogledate ovaj jako tužni film, snimljen po istinitoj priči 20-godšnjaka...
Ali imajte na umu da je jako potresan i dirnut će vas toliko da se nećete ni nadati.
Plakao sam tijekom filma, a tek taj osjećaj je uslijedio nakon pogledanog, osjećaj koji me još drži.
Kad se sjetim, suze mi idu same od sebe.

Osjećam da padam u depresiju.

The War Boys

Ako netko ima hrvatske/srpske titlove za ovaj film, bio bi mu jako zahvalan :)

Lester

Gledam sam ovaj Big Brother, nisam od onih koji vole zavirivati u tuđu intimu, niti mi nešto predstavlja što mogu gledati tko što radi 24 sata na dan. Za sve ono što gledam po našim i stranim programima postoji neki određeni razlog. I baš sad razmišljam da podijelim svoj razlog s vama ili da ga ipak ostavim za sebe :)

Ali kako sam mogao podijeliti razlog zašto sam gledao Tudore (JRM :))), fer je da podijelim i ovaj s vama, iako vjerujem da će većina dijeliti sa mnom mišljenje.

Lester. Simpatično, lijepo, pametno stvorenje, koje jedva da se istakne u onoj masi (onu pijanku kada je malo razbijao ne računam :)). I ne, nije samo izgled zašto sam njega izdvojio imatu i nešto u karakteru toga dečka. Ne znam koliko pratite BB, ali stvarno je dosta iskren i pametan, a te dvije vrline malo tko danas ima (za kuću da ne pričam).

Odmah mi je zapao za oko, istina prvo izgledom, jer ga nisam ni razumio u početku, sada priča razumljivije od većine ukućana :)

Da ne bude neki suhoparan post, evo
2-3 slike o protagonistu posta :))

Do slijedećeg puta, uživajte...








p.s posebno sam uzeo ove slike u pidžami iz koje ne izlazi i nekada hoda po cijeli dan u pidžami :):)

Sjetih se...

Sjetih se da ipak nisam sam na ovome jebenom svijetu, da imam nekoga gdje mogu podijeliti ono što trenutno osjećam...Imam blog... Mislio sam ovo sve zatvoriti, jer nisam takav tip, za pisanje dnevnika, ali opet ne mogu zatvoriti jedini izlazni ventil onoga što se skuplja u meni iz dana u dan.
Osjećam se sve usamljeniji, svi imaju nekoga, samo ja nemam nikoga. Svi se drže za ruke, svi imaju oslonac kojeg mogu ispričati što su radili danas, što im se dobro dogodilo, ja nemam nikoga.

Pokušavam se nositi s tim da možda neću nikad ni imati ikoga, da ga zagrlim, poljubim, držim za ruku i znam da je tu za mene. Sve sam dalje od te ideje i što sam dalje sve teži postaje taj teret kojeg moram nositi sa sobom gdje god krenem.

Stvarno pokušavam ovo što bolje izgurati, ali gubim volju i nadu da ću naći nekoga za sebe. Strah me ovoga svijeta koji je preda mnom, strah me neprihvaćanja, osuđivanja i odbacivanja. Ne znam kako priči nekome.

Želim voljeti i biti voljen, nažalost ne znam hoće to biti uopće moguće jednog dana...

Mislim da ću odustati od svega i zatvoriti se u sebe, na pola sam puta, a izlaz ne vidim...

Do slijedećeg put...
Idem van razbistriti glavu, sunčano je pa da iskoristim dan...
p.s ispričavam se na riječi "jebenom", ali nisam mogao naći neki drugi izraz, da opišem kako se osjećam.

Tony

:/

Eh, moj kralju, što ti nisam podanik!

Vjerujem da većina vas gleda seriju Tudori, ako ne zbog malo obrazovanja kroz povijesna zbivanja, onda zbog prejebenog (ispričavam se na izrazu, malo sam se zanio :)) Henrija VIII.






Eh, moj kralju, što ti nisam podanik :D

Ovih dana i nemam neku inspiraciju za ništa, ali Tudore ne propuštam, štoviše skinuo sam sve sezone pa sad gledam ispočetka, tko će dočekati Domu TV i svaki dan 21.00 da pogledam i služim kralju!

Ne trebam nikoga...

Jednostavno dođe trenutak kada se pitate kako dalje? Kako ići dalje sa spoznajom
da ne možete nešto promijeniti i da se s tim morate jednostavno pomiriti...
Svaki dan mi dođe u glavu, kako nekome reći ono što vas tišti, što vas čini jako nesretnim,
i shvaćate da se zbog toga počinjete zatvarati u sebe?
Što kada osjetite da postajete asocijalni, da se ne želite s nikim više družiti, da vam nitko ne treba?

Tako se osjećam zadnjih dana, osjećam da postajem potpuno asocijalan i ne želim uopće nikoga u blizini
sebe.

U jednom trenutku poželim svima reći bez obzira na sve, što osjećam, kako se osjećam,
što želim u životu, ali onda dođem pred zid koji jednostavno ne mogu zaobići.
Zid koji ne mogu preskočiti, koji me okružuje ovih zadnjih par godina, samo što je sad postao
sve veći i polako me počinje gušiti.

Jeste si i vi kad osjećali tako usamljeno, bez ikoga da vam da savjet, potapša po ramenu i kaže vam
da nastavite dalje bez obriza na sve? - nemam nikoga.

Nemam nikoga, ne trebam nikoga.-to je ono što ponavljam i što mi je u glavi svaki trenutak.
Želim otići negdje gdje me nitko ne zna, gdje nikoga ne znam i okrenuti novu stranicu i početi
novi život, jer ako ovako nastavim osjećam da padam u stanje depresije iz kojeg neću moći izaći.