Ne trebam nikoga...

Jednostavno dođe trenutak kada se pitate kako dalje? Kako ići dalje sa spoznajom
da ne možete nešto promijeniti i da se s tim morate jednostavno pomiriti...
Svaki dan mi dođe u glavu, kako nekome reći ono što vas tišti, što vas čini jako nesretnim,
i shvaćate da se zbog toga počinjete zatvarati u sebe?
Što kada osjetite da postajete asocijalni, da se ne želite s nikim više družiti, da vam nitko ne treba?

Tako se osjećam zadnjih dana, osjećam da postajem potpuno asocijalan i ne želim uopće nikoga u blizini
sebe.

U jednom trenutku poželim svima reći bez obzira na sve, što osjećam, kako se osjećam,
što želim u životu, ali onda dođem pred zid koji jednostavno ne mogu zaobići.
Zid koji ne mogu preskočiti, koji me okružuje ovih zadnjih par godina, samo što je sad postao
sve veći i polako me počinje gušiti.

Jeste si i vi kad osjećali tako usamljeno, bez ikoga da vam da savjet, potapša po ramenu i kaže vam
da nastavite dalje bez obriza na sve? - nemam nikoga.

Nemam nikoga, ne trebam nikoga.-to je ono što ponavljam i što mi je u glavi svaki trenutak.
Želim otići negdje gdje me nitko ne zna, gdje nikoga ne znam i okrenuti novu stranicu i početi
novi život, jer ako ovako nastavim osjećam da padam u stanje depresije iz kojeg neću moći izaći.