ponedjeljak, 11. travnja 2011.

Sjetih se...

Sjetih se da ipak nisam sam na ovome jebenom svijetu, da imam nekoga gdje mogu podijeliti ono što trenutno osjećam...Imam blog... Mislio sam ovo sve zatvoriti, jer nisam takav tip, za pisanje dnevnika, ali opet ne mogu zatvoriti jedini izlazni ventil onoga što se skuplja u meni iz dana u dan.
Osjećam se sve usamljeniji, svi imaju nekoga, samo ja nemam nikoga. Svi se drže za ruke, svi imaju oslonac kojeg mogu ispričati što su radili danas, što im se dobro dogodilo, ja nemam nikoga.

Pokušavam se nositi s tim da možda neću nikad ni imati ikoga, da ga zagrlim, poljubim, držim za ruku i znam da je tu za mene. Sve sam dalje od te ideje i što sam dalje sve teži postaje taj teret kojeg moram nositi sa sobom gdje god krenem.

Stvarno pokušavam ovo što bolje izgurati, ali gubim volju i nadu da ću naći nekoga za sebe. Strah me ovoga svijeta koji je preda mnom, strah me neprihvaćanja, osuđivanja i odbacivanja. Ne znam kako priči nekome.

Želim voljeti i biti voljen, nažalost ne znam hoće to biti uopće moguće jednog dana...

Mislim da ću odustati od svega i zatvoriti se u sebe, na pola sam puta, a izlaz ne vidim...

Do slijedećeg put...
Idem van razbistriti glavu, sunčano je pa da iskoristim dan...
p.s ispričavam se na riječi "jebenom", ali nisam mogao naći neki drugi izraz, da opišem kako se osjećam.

Tony

Nema komentara:

Objavi komentar

-dodaj komentar-